Ova knjiga posvećena je svima onima koji su dali svoj doprinos u stvaranju samostalne i neovisne Republike Hrvatske tijekom ratnih operacija 1991. i 1992. godine na području grada Lipika i njegove okolice. Nemoguće je nabrojati i izdvojiti sve pojedince i ratne operacije, odati baš svakom priznanje i pozornost ponaosob, ali autori su iz mnoštva fotografija, videozapisa, zemljovida i usmenih iskaza izdvojili ono najvažnije i pokušali knjigu učiniti što vjerodostojnijom. Zašto baš sada knjiga o braniteljima Lipika, gotovo 25 godina nakon rata? Latini bi rekli: Verba volant scripta manent (Riječi lete, napisano ostaje).

Bez patetike, velikih riječi i busanja u prsa, mi smo samo ponosni na ono što smo bili i ono što smo danas. Ova knjiga je trajno sjećanje na one koji su stvarali povijest, i zaslužili biti dio naše budućnosti. Godine prolaze, dolaze mlade generacije koje srećom nisu osjetile rat u onom najgorem obliku, no u ovoj knjizi koja nije ni esej ni komentar, čitatelji mogu pronaći zbirku neizbrisivih sjećanja i dokumenata sažetih u jedan prikaz vremena tih najtežih dana s početaka 90-ih. Ovdje se nije branio samo Lipik, ovdje se branila cijela zapadna Slavonija i Republika Hrvatska. Lipičani su krajem kolovoza 1991. samostalno organizirali crtu obrane grada, često puta sami, bez pomoći, improvizirajući i prilagođavajući se danoj situaciji. S ponosom možemo reći da je Lipik prvi grad oslobođen vojnom akcijom te ratne, 1991. godine. Pobjedu nad četničkim hordama i jugovojskom koji su krojili neke imaginarne karte velike Srbije nisu izvojevali ni generali ni profesionalni vojnici, već obični, mali, anonimni ljudi, Lipičani, dragovoljci, slabo naoružani i malobrojni. Ostali su čuvati domove i braniti svoje obitelji, susjede i prijatelje, svoj grad. Njima je posvećena ova knjiga.

Branitelji, dragovoljci, članovi Udruge branitelja Lipika 1991. godine zahvaljuju se svima koji su svojim iskazima, dokumentima i fotografijama pomogli autorima u izradi ove knjige. Namjera je sačuvati od zaborava dio povijesti, promicati istinu o Domovinskom ratu u Lipiku jer on je svetinja, te pokazati da žrtve pale za domovinu Hrvatsku nisu uzaludne.

Udruga branitelja Lipika 1991. godine

Ideja za pisanje ove knjige nikla je na krilima entuzijazma i uspjeha prve knjige iz 2009. godine. Naime, tijekom rada na prvoj knjizi shvatili smo da se tijekom 1991. u Lipiku događalo nešto posebno, nešto slično Vukovaru gdje je mala skupina ljudi prkosila brojnijem agresoru.
Još dok sam bio dječak, slušao sam priče kako je Lipik branilo samo 30 ljudi i kako je dva puta padao. U meni je tinjala ideja da se ta priča provjeri i zapiše. Ideja o opisivanju obrane Lipika nastala je početkom srpnja 2009. Plan je bio da knjiga bude gotova za dvije godine, odnosno na 20-tu obljetnicu oslobođenja.

Prvi usmeni dogovor kod gradonačelnika Haramije održan je 9. srpnja 2009. On je ideju prihvatio. To je bilo vrijeme kada se pripremala promocija prve knjige na koju smo kolega i ja izuzetno ponosni jer je nastala u rekordnom roku.

Međutim, pisanje ove odužilo se. Zbog bolesti prvi sam pravi intervju održao tek 8. prosinca 2010., a prve retke počeo pisati 29.12.2011. na dan kada je sahranjen Stjepan Klasnić, legendarni zapovjednik 76. samostalnog bataljuna.

Tijekom rada na knjizi shvatili smo da treba obaviti najmanje 200 intervjua s braniteljima koji danas s visokom dozom opreza govore o Domovinskom ratu. Jednako tako kolega Benković i ja radimo u školi, obiteljski smo ljudi, a pišemo članke i za Zbornik Povijesnog društva Pakrac – Lipik. Ni pitanje financiranja nije bilo odmah riješeno pa se rad na knjizi produljio.

Pisanje i rad na knjizi bio je vrlo stresan, ali osjećao sam dužnost, obvezu pisati o braniteljima Lipika jer smatram da je ono što su učinili toga vrijedno. Tijekom pisanja zadesile su me mnoge osobne tragedije i nekoliko sam puta želio odustati. Često je zapinjalo s intervjuima i ljudima koji nisu htjeli davati bilo kakve izjave, vjerojatno zbog suđenja generalu Gotovini koje se tada održavalo. Početkom listopada 2011. konačno potpisujemo ugovor s Haramijom. Do početka 2013. skupio sam i obradio većinu intervjua koje smo do kraja godine uključili u knjigu. Tijekom rada shvatio sam da obrana Lipika nije bila samo borba za zaustavljanje agresora da ne dođe do Drave. Bila je to borba protiv odmazde, za domove na djedovini, i svoje bližnje.

Bila je to, naprosto, borba za opstanak. Ono što se tada dogodilo u Hrvatskoj, bilo je jedno rijetko viđeno zajedništvo, sloga i snaga volje hrvatskoga naroda.

Ovu knjigu posvećujem ocu i puncu. Zahvaljujem se svojoj obitelji na podršci. Hvala svim osobama koje su pristale na intervju. Zahvaljujem se gradonačelnicima Antunu Haramiji i Vinku Kasani te predsjedniku Udruge branitelja Lipika ‘91. Josipu Stragi Bepiju.

Knjiga Kako se branio Lipik spomenik je svim braniteljima Grada Lipika i trajno svjedočanstvo jednog burnog i herojskog vremena. Iako obuhvaća zbivanja od 1990. do 1995. godine, usredotočena je na 1991. kada su vođene najjače i odlučujuće borbe. Posvećena je domaćim braniteljima, glavnoj snazi obrane grada. Uz Lipik opisuje zbivanja i u ostalim najugroženijim hrvatskim naseljima: Dobrovcu, Filipovcu i Donjem Čagliću.

Knjiga je projekt Udruge branitelja Lipika 1991. bez čije pomoći i podrške ne bi nastala.Ideja o njenom nastanku rodila se u vrijeme završetka prve naše knjige Poginuli branitelji u Domovinskom ratu Pakrac– -Lipik 1991. - 1995. Predsjednik Udruge Josip Straga predložio je da napišemo knjigu o Domovinskom ratu u Lipiku, posvećenu domaćim braniteljima i ‘91. godini. Kraće vrijeme smo se dvoumili. Budući da prethodna knjiga nije naišla na negativne kritike, odlučili smo prihvatiti izazov. Zbog prethodnih istraživanja već smo usvojili određena znanja o Domovinskom ratu na ovim prostorima pa smo smatrali da nam posao neće biti prezahtjevan. Ubrzo se pokazalo suprotno, stoga smo morali prionuti na opsežan istraživački rad.

Povijesnih izvora o ovim događajima nema mnogo pa smo morali posegnuti za najdostupnijima - živoj riječi sudionika. U sklopu istraživanja obavili smo oko 260 intervjua s braniteljima i drugim suvremenicima toga vremena. Svjesni smo da ovoj vrsti izvora treba pristupiti kritično i s oprezom jer podliježu subjektivnosti. Veliku pomoć prilikom istraživanja pružio nam je Josip Straga. Dogovarao nam je intervjue,usmjeravao u radu,pomagao u dvojbama i nejasnoćama, ustupio veliki broj fotografi ja i videozapisa.

Držali smo se pravila da nam o povijesnom događaju uvijek govore njegovi sudionici. Izbjegavali smo činjenice iz druge ruke. Nažalost, dio branitelja koje smo intervjuirali ili smo trebali intervjuirati, više nije s nama. Vrijeme je u ovom slučaju radilo protiv nas. Ostali povijesni izvori vrlo su oskudni. U Vojnom arhivu i Memorijalnom centru Domovinskog rata u Zagrebu pronašli smo mizernu arhivsku građu. Tiskovine iz toga doba malo svjedoče o ratu na pakračkom području jer su mediji zanemarili jedno od najvažnijih bojišta. Nešto dragocjeniji su audiovizualni izvori sa srpske i hrvatske strane. Izvori temeljeni na usmenoj predaji uvjetovali su stil pisanja. Nismo htjeli ovu priču ispričati samo u trećem licu, već smo ju protkali nizom svjedočanstava. Time smo dobili na dinamici i vjerodostojnosti. Zbog velike odgovornosti ovaj posao bio je dugotrajan. Često su se izmjenjivali osjećaji zadovoljstva i stresa. Vjerujem da smo iscrpli sve moguće, dostupne izvore.

Zahvaljujem se kolegi Križanu na suradničkom i kolegijalnom radu, Josipu Stragi na sveobuhvatnoj potpori prilikom istraživanja, bivšem gradonačelniku Antunu Haramiji za čijeg mandata je započeo ovaj projekt te sadašnjoj gradskoj vlasti na fi nanciranju knjige, Zdenku Vukoji na izradi svih karata i naslovnice, lektorici Sonji Tomašević, Marku Barčanu na prijelomu, Vladi Šurkaloviću na podršci u svezi audiovizualnih materijala, Mariju Tušeku na ustupljenoj građi Muzeja vojne i ratne povijesti Pakrac te obitelji na velikoj podršci. Zahvaljujem se svim braniteljima i ostalima koji su svojim iskazima omogućili uvid u istinu o Domovinskome ratu. Moram istaći da su intervjue odbila dati svega trojica branitelja što je također zasluga Udruge branitelja Lipika 1991.